Kako zaustaviti odugovlačenje

Nadmudrite sebe i napustite svet samozavaravanja i praznih obećanja…

“Odložite za sutra samo ono što ste spremni da ostavite nedovršeno ako sutra umrete” – Pablo Picasso

Dragi prijatelji,

Da li vam se ikada desilo da budete uvučeni u domen odugovlačenja? U to bezbedno i dobro poznato mesto sutrašnjice, sledećeg dana, ili čak sledećeg meseca…

Sigurna sam da vam je to mesto poznato… Ako nije, slobodno zakucajte na vrata samo-zavaravanja i vidite da li ga tamo možete pronaći!

A u tim uradiću-to-sutra situacijama, jeste li primetili kako ste, doduše samo na delić sekunde, preplavljeni osećajem potpune radosti? Kažem na delić sekunde, jer je to približno trajanje iluzije radosti! Zašto? Zato što odmah iza, u redu, stoji osećaj krivice, spreman da zakorači. A krivica retko kada putuje sama… Vodi sa sobom verne saputnike: kritični unutrašnji dijalog i stid! Odugovlačenje stvara i druga prijateljstva dok putuje dalje ka Gubitnikogradu!

Česta je zabluda da su oni koji odugovlače lenji! Nisu! Oni su preplavljeni imaginarnim naporom i neuspešni u razmišljanju o mišljenju! A ključ je upravo u razmišljanju o stvarima mišljenja! Vidite, odugovlačenje je stvar izbora… Izaberite “želim da” umesto da se beskrajno vucete I zamajavate sa “treba da” – jer, budimo iskreni – nemate plan za one slučajeve u kojima možete očekivati da budete na iskušenju da ne uradite baš to što “treba da” uradite.

Ljudi koji pričaju o tome kako sjajno rade pod pritiskom i kratkim rokovima, zavaravaju sebe i žive u svetu samo-iluzije. Kako možete biti sjajni u nečemu bez jasne strategije?! Bez strategije vi ste kao muva bez glave, uvek žurite, žalite se i stavljate sebe u modalitet žrtve. Nema gotovo ničega sjajnog u ovome!

Jedna stvar koja je retko razmatrana je – oni koji odugovlače bi trebalo da dobiju zasluge za vredan rad. Odugovlačenje je težak posao! Pomalo kao onaj što je radio Sizif – grčki momak koga su bogovi kaznili time da kotrlja stenu uz planinu… tek da bi se ona skotrljala dole čim se približio vrhu, tako da je morao da ponavlja jedno te isto – ad infinitum.

Originalni clanak Magazine Sensa